Horvát
Kad je 1988. Raymond Carver preminuo u svojoj pedesetoj godini, to nije bila samo smrt nekog važnog pisca, barem ne za evropske čitatelje koji su ga tek otkrivali. Ta je smrt pridonijela mitu da je Carver pisao život sam i istovremeno savršeno čistu umjetnost… A on je zaista pisao samo o onome što je vidio i iskusio - o pijančevanju, usamljenosti, besparici, nerazumijevanju, nestajanju ljubavi, stvorivši jedan osobeni, blagotvorni jezik književnosti kojeg su prepoznali i zavoljeli čitatelji na svim stranama svijeta. Već zbog činjenice da se njegova proza, poezija i eseji susreću na jednom mjestu po prvi puta, (u originalu Fires) imaju posebno mjesto u opusu Raymonda Carvera . U naslovnom eseju, gotovo poetičkom manifestu, svojedobno neprevedenom (!) objavljenom u zagrebačkom književnom časopisu Quorum, Raymond Carver piše da je na njegovu književnost najviše utjecalo njegovo dvoje djece u vremenu bjesomučnog roditeljstva ! Uz to, Krijesovi ruše mnoštvo nataloženih predrasuda o Raymondu Carveru . Recimo, iza njegove lakoće i jednostavnosti stoji velika spisateljska vještina, ali ne i lakoća pisanja već dugogodišnji, a povremeno i sumanuto naporan rad. Krijesovi također čitatelju nude na uvid je li razlika između njegove poezije i proze zaista tako drastična kao što je to kritika dugo tvrdila. U hrvatskom prijevodu Krijesovi se po prvi puta pojavljuju dvadeset godina nakon prvotiska pokazujući zašto literarni svijet Raymonda Carvera ne stari i ne gubi na izvornosti.
