Horvát
Mesnevija, remek-djelo ponajvećega mističkog pjesnika islamskoga svijeta, Mevlane Dželaluddina Rumija (1207. – 1273.), napisana u 13. stoljeću, nesumnjivo spada u red nepatvorenih literarnih, duhovnih i kulturnih spomenika čovječanstva uopće. S više od 25.000 stihova ona je najrafiniraniji duhovni jezik, himna Bogu i čežnja za susretom s Jednim i Jedinim. U svojim nepreglednim dubinama, poput oceana ona je udomila sva dokučiva i nedokučiva znanja, i o svijetu, i o transcendentnome. Posve u skladu s kur’anskim viđenjem svijeta, ona je monument metafizičkog i pučkog jezika, jezik duhovnih visina i jezik biljaka i životinja, jezik skritog i otkritog, jezik mikrokozmosa, jezik duhovnog srca i univerzalni jezik, ali istodobno – i hijerokozmički i metapovijesni. Njezin pjesnički imaginarij i pjev o smislu čovjekova postojanja, njezin zov da se nadiđe vlastito jastvo u potrazi za vinom božanske Ljubavi, koje naravno nije od loze i čokota nego vino duhovnog sjedinjenja, neponovljiva je građevina duha. M. Iqbal nazvao je Rumija svjetiljkom na putu slobodna čovjeka. Iako je bio biser s Istoka, njegovo je srce nadilazilo geografiju. Ono je pripadalo, i sve više pripada, i Istoku i Zapadu, i Sjeveru i Jugu. Uostalom, otkako je 1995. američki pjesnik Coleman Barks objavio engleski prijevod izbora iz njegova djela, široj javnosti dotad slabo poznat, Rumi u samo nekoliko godina postaje najčitaniji pjesnik u Americi nakon W. Whitmana. Iako je živio u srednjem vijeku, snaga njegova stiha zvoni i dandanas – 2007. u svijetu je označena godinom Rumija .
