Peti roman Christiana Krachta vodi nas u Weimarsku Republiku i Japansko Carstvo nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata, a prati perspektivnog švicarskog redatelja Emila Nägelija, koji bi u Japanu trebao ostvariti filmsku suradnju s Masahikom Amakasuom, japanskim carskim povjerenikom za filmska pitanja. Unatoč početnoj želji da odbije ponudu njemačkih filmskih magnata, Nägeli nakon razuzdane pijanke s Lotte Eisner i Siegfriedom Kracauerom ipak odluči otputovati u Japan i za ogroman novac snimiti film, ali ne baš onakav kakav su zamislili financijeri. Narativna podloga romana prati strukturu Noh kazališta, podijeljena je u tri čina i tematizira problem filma, ritma, performansa, vizualnih umjetnosti i njihovog odnosa sa stvarnošću. Kracht na sebi svojstven način prikazuje grotesknu atmosferu između dva rata, dok se na pozornici izmjenjuje cijeli niz likova iz svijeta filma iz tog razdoblja, od Fritza Langa do Charlieja Chaplina. „Tek što je blistavo ispoliran vršak noža zasjekao trbušni pojas i pod njime meku bijelu kožu trbuha, njegovu blagu zaobljenost oivičenu s tek nekoliko crnih stidnih dlaka, oštrica je kroz meko tkivo prodrla u muškarčevu utrobu – mlaz krvi štrcnuo je postrance na suptilnim tušem naslikan kakejiku, sliku na svitku. Izgledalo je kao da je umjetnik namjerno, jednim žustrim trzajem iz zgloba, kistom poprskao krv boje trešnje preko kakejiku što u svojoj sublimnoj jednostavnosti visi u alkovenu. Stenjući od bola, muškarac na umoru nagnuo se naprijed, pritom gotovo izgubivši svijest, pa se uz silan napor opet osovio. Uspravljen, povuče već zariveni nož ustranu, slijeva nadesno, zatim pogleda uvis, u rupu kroz koju ga snima kamera, te naposljetku ispljune krv zgusnutu u pastelno želatinastu masu, a zjenice mu se zabijeljene rastoče u nedogledu. Dogovor je bio da kamera nastavi snimati.“ - ulomak iz knjige.
