Horvát
Pročitala sam mnoge autobiografije, i da me ubijete ne mogu se sjetiti kako bi trebalo napisati svoju. Jasno mi je da bi sve trebalo ići nekim redom, od rođenja pa do groba, korak po korak. Kad pogledam svoj život, ne vidim uredno složen album sa slikama. Preda mnom je hrpa starih, žutih fotografija, tu je i mobitel s novim fotografijama, bilješke oko mene, kaos u meni. Možda ovo i nije autobiografija, ovo je terapija. Ubacujem u kompjuter očaj i radost, sreću i nesreću, prošlost koja možda nije ovako izgledala, budućnost kojoj se nadam, a tko zna hoće li je biti? Ovo što sam upravo napisala, to sam ja. Imam sedamdeset godina. Na naslovnici izgledam kao da imam sedamdeset. Kapci su mi otečeni jer me muči alergija. Oči su mi stalno crvene. Lice mi je mrtvački blijedo, kad ga dotakne sunce, ono ga pozdravi pjegama. Ne smijem se često, uglavnom buljim opsjednuta strahom od smrti. U knjizi sam se skinula do kraja. Povremeno se, oslobođena svake taštine, osjećam odlično u svojoj staroj, naboranoj, pjegavoj koži. Žena koja u vas gleda, to sam ja. Ja stara. Ja umorna. Ja sita života i sretna što sam živa. Na mom se licu sreća ne vidi? Pročitajte knjigu, sreća u njoj čuči. Ne čujete me? Šteta. Smijem se na sav glas.
