Horvát
U „Pohvali ludosti“ Erazmo pod povećalom promatra sve besmislice svoga vremena izvrgnuvši kritici i same antičke autore (čija su mu djela bila istinski životni ideal). Djelom se provlači nit živog antičkog duha, dijelom kroz ironiju ako govori sama Ludost, dijelom kroz posve ozbiljna razmatranja teoloških i moralnih pitanja gdje autor kao da zaboravlja na Ludost i govori svojim jezikom, kao Erazmo. Ova se dva pristupa u djelu isprepliću iako uglavom dominira duhoviti ton Ludosti. Erazmova ironija bliska nam je i danas zato jer je lako prevodiva na zbilju suvremenog svijeta. Moguće je pod naslagama vremena prepoznati probleme ljudske prirode koji su zapravo ostali isti iako je promjena forme stvorila privid razvijenog i emancipiranog društva. U svakom slučaju zadivljuje nas Erazmova otvorenost i erudicija koja toj otvorenosti daje legimitet, vjerodostojnost zasnovanu na dubokom poniranju u humanizam. Erazmo je svjestan činjenice da ljudi nisu u stanju ni slijediti a ni izbjeći etičke imperative i zato je njegova simpatija ipak na strani čovjekova tragikomizma. Među svim ozbiljnim ekskursima Erazmove ludosti treba izdvojiti sam završetak djela u kojem autor novoplatonskim jezikom govori o istinskoj sreći, besmrtnosti duha i najvišem Dobru kao smislu čovjekova života.
