Horvát
Bruxelles, pandemija. Dok svijet ujedinjen strepi od Covida, on, Velibor, u ovoj literarno impresivnoj autofikciji kao da se jedini bori s drugačijom bolešću, autoimunom i vrlo rijetkom; uplašen je, no pomalo svojim stanjem i zabavljen. Suosjećamo s pripovjedačem, cijenjenim književnikom, porijeklom s naših prostora, u međuvremenu naturaliziranim Francuzom. Njegova osobnost, njegova lucidna pa i ludička promišljanja drže nas u titraju između zabrinutosti i trbušnog smijeha, vispren je i duhovit, naoko ciničan, a ustvari topao i silno empatičan. I vrhunski belgijski specijalisti i new age šarlatani slažu se naposljetku da su njegovi neugodni, skoro pa bizarni simptomi iskuljali kao posljedica potisnute ratne traume.I eto nas u godini 1992. – pametan klinac, roker i pjesnik skita bosanskoposavskim bojištem, širom otvorenih očiju guta i u svoju crnu bilježnicu skicira nadrealne prizore užasa. Zgrožen anatomijom rata, pokušava dezertirati prije nego izgubi razum i odsrlja u vlastitu propast. Ratište je napučeno vojnicima i civilima, ni živima ni mrtvima, a naš momak ne može biti življi i daje sve od sebe da tako i ostane. Rat i kiša Velibora Čolića roman je slobodarski vehementan i u svojoj brutalnosti veoma poetičan, gotovo nježan. Ne čudi stoga što je na francuskom govornom području dosad ovjenčan s čak pet vrijednih književnih nagrada.
