Ljeto je 1914. godine, onaj historijski Vidovdan je prošao. Seljanče iz Bosanskog Grahova već je izvršilo atentat na austrougarskog nadvojvodu. Bosna je u haosu. Svuda okolo zaudara na skori rat. Izvjesni Tuzlak Jusuf, trgovac i alkoholičar koji se nedavno, očaran sjetnim derviškim ilahijama, pridružio halvetijskoj tekiji, nastoji da izbjegne mobilizaciju ali biva otkriven, uhapšen i poslan u rat. I tu započinje neobična storija o njegovom ranjavanju i dugogodišnjem zarobljeništvu u Rusiji, te o tome kako pismenost koju Jusuf savladava tek u zreloj dobi, liječeći se u vojnoj bolnici od posljedica prostrijelne rane kroz trbuh, spašava i za buduća pokoljenja čuva ono što bi inače bilo zauvijek zaboravljeno. Pripovjedač ovog nevelikog, ali zato izuzetno slojevitog djela Jusufov je unuk. S izuzetnom pedantnošću, on ispreda sve niti priče o svom djedu, jedne priče o nestalnosti i nepredvidivosti ljudske sudbine, te slučajnim, privremenim identitetima koja nam ona neprestano nameće. Veliko more svakako ne može stati u mali izvor, kako kaže izvod iz Mesnevije odabran kao moto romana Ruski dnevnik , ali Sadik Ibrahimović nam je ovom nevelikom premda neobično zgusnutom knjigom dokazao da velike priče itekako mogu stati na mali broj strana.