Horvát
Sara i Serafina je, znači, roman, i to ponešto drugačiji roman negoli su to najpoznatiji (i najbolji) Karahasanovi romani: Istočni diwan i Sahrijarov prsten. Ovaj roman, naime, nema onu složenost konstrukcije i paralelizam više romanesknih linija kakve je Karahasan razvijao u svojim prethodnim pomenutim djelima ovog žanra. No, to samo po sebi nije nista loše. Naprotiv, Karahasan se u ovom svom romanu vrlo uspješno uhvatio u koštac sa onom, u posljednje vrijeme, neizbježnom temom bosanske književnosti: ratom, dakle, no ne tek zarad pisanja djela koje bi se površno okarakterisalo ratnim romanom. Upravo suprotno, rat je ovdje tek ambijent da bi se već poznate Karahasanove teme, teme koje on razvija i u svojim ranijim djelima, na novi način istražile. Ustvari, kad bi se tražilo neko ranije Karahasanovo djelo na koje ovaj roman najviše podsjeća, to bi, onda, bilo ona okvirna priča Sahrijarovog prstena o Faruku i Azri. Samo, problem s tom pričom bio je sto je na njezinom kraju rat naprosto neprirodno nakalemljen, kao da je pisac koji je još prije rata imao gotov roman želio tim kalemljenjem romanu pridodati i odrednicu ratnog. U Sari i Serafini, naprotiv, rat je neodvojiv od priče. A priča je zanimljiva i prepoznatljivo Karahasanova. Onome ko voli njegove romane i eseje svidjet će se i ova knjiga. I u njoj ima onih Karahasanovih zavodljivih i originalnih romanesknih eseja koji ustvari predstavljaju najboljeg Karahasana.
