Horvát
Sutjeska kroz moje kosti grmi… tako je svojedobno, u skladu s tadašnjom poetikom, o rijeci koja je postala simbolom partizanske epopeje, pjevao Vasko Popa. Sutjeska Hadžema Hajdarevića, međutim, ne grmi niti huči, ona šumi unutarnjim šumorom, u kojemu nema vanjskih efekata, niti buke, ali zato ima obilje čiste lirike. Brzaci, slapovi pjesnikove zavičajne vode uvode nas u meandre stihova koji govore o prvoj djetinjoj radosti, o ratu i miru, o historiji što je loša učiteljica, o ljubavi i igri, koja biva oduzeta. Kao i u svojim dosadašnjim knjigama, Hajdarević se pita o izvorištima i ušćima voda, o porijeklu i trajanju zla u svijetu, nalazeći jedino utočište u ljubavi, u skladu planine i neba, u miru trava i mirisu opustošenih rodnih vrtova. Ova stišana, jezično sublimna i nadasve refleksivna knjiga svrstava Hajdarevića u same vrhunce pjesništva napisanog na južnoslavenskim jezicima danas. -Mile Stojić
