Horvát
Kad bismo književne likove mogli izvući iz teksta da im se osobno obratimo, Toniju Stojanovu, glavnom junaku romana Toni Rumene Bužarovske, rado bismo to učinili da mu kažemo sve što ga ide. I ne bi mu bilo nimalo ugodno. Ne bi bilo čudno ni da mu opalimo koji šamar, a da smo u srednjem vijeku, kozmička bi pravda bila zadovoljena tek kad bismo ga zavaljali u katran pa u perje i onda takvog poslali da paradira glavnom ulicom kao opomena svim drugim beskičmenjacima koji hodaju svijetom. Jer Toni to zaslužuje. On je jedan od onih muškaraca koji misle da se svijet vrti oko njih i da su svi drugi tek statisti koji opslužuju čudo njihova postojanja. Od svih talenata za koje je uvjeren da ih posjeduje, jedini mu je pouzdan onaj da uništava živote svojih bližnjih – osobito živote žena koje su imale peh da ga vole. Čak i kad neke od njih ta ljubav doslovce košta života, opet je on onaj dežurni patnik kojemu je najteže i oko kojega se svi moraju ustrčati da mu pomognu. Iako s njim u stvarnom životu ne bismo htjeli imati nikakva posla, kao književnog junaka obožavat ćemo ga. Točnije – obožavat ćemo ga prezirati, zahvaljujući načinu na koji je Rumena Bužarovska dala humoristični smisao njegovu jadnom postojanju. Zbog njezina spisateljskog umijeća i roman Toni i junak Toni istovremeno su gorko tragični i beskrajno komični, baš kao i mnogi nepredvidivi “romani” što ih ispiše život.
