Horvát
Budući da su mi barem dvije osobe koje su u godinama moje jogunaste muškosti, nakon što je biologija stišala želju, rekle kako sam se, dok sam žudio za njima, jako dopadao njihovim majkama, priznajem da u potpunosti razumijem kako je bilo Aci Stankoviću kojega su, sam to kaže, uglavnom voljele starije gospođe. Da erotska žudnja za nespoznatim, bilo da se radi o tjelesnom ili umnom obliku spoznaje, rađa poeziju, to smo znali. No, da i odgoda čini isto, pomalo je novost. Jer kako drukčije do odgodom zvati trajnu spoznaju da kao objekt žudnje izmičeš generaciji i da te neka na to upozori kad je već i sama starija gospođa. Ova odgoda je slatka. Ima i drugih. S okusom pelina. Pišući poetsku dijagnostiku vremena čiji je egzistencijalni oblik odgoda: odgoda ne samo boljih vremena, već i odgoda sadašnjosti u ime izraubanih simbola roda, mjesta i vremena... kojima se sve nespretnije prikriva državni i nacionalni kriminal, autor se književnopovijesno svrstava u niz pjesnika koji su, od Longina, preko Hölderlina do Adorna postavljali verzije pitanja: čemu pjesnici u oskudna vremena. Cinik bi rekao, ničemu, kao niti u vremena prosperiteta i sjaja. Trudbenik stiha, a Stanković to zacijelo jeste, poetizacijom golog života, ukazuje na optimizam koji, jetkoj ironiji i rezignaciji usprkos, nudi sretniju inačicu odgovora: pjesnici su potrebni ! U vremenima kao što je naše, potrebni su nasušno! Potrebni su kao prevoditelji. Prevoditelji koji će jezik besmisla umorne i ponižavajuće nacionalne i globalne zbilje, stihovima koji samo naoko odražavaju svijet, slovo po slovo, pjesmu po pjesmu, knjigu po knjigu... pretvoriti u jezik smisla. A to svakako nudi i ova knjiga zrcalnog odraza svijeta kojeg su za nas stvarali gori od najgorih, a kakvog ni najgori među nama nisu zaslužili. Knjiga koja se ne zadovoljava zrcaljenjem zbilje. Nikako. Glasno ispisujući: dosta je odgoda , svaka njezina pjesma otvara i nudi prostor za korekciju. Gotovo svaka stranica ove knjige izgovara korektivnu mantru: svijet kakav jeste nije mjesto gdje pristajemo nastaviti živjeti; želimo, moramo i trebamo živjeti u svijetu kakav bi on trebao biti. Sve dok ga ne zavole i najstarije gospođe. A te su, znamo, vidjele svijeta. Nikola Petković
