Horvát
Zadie Smith, koja se proslavila Bijelim zubima, napisala je ponovno briljantan roman, čije su protagonistice dvije tamnopute prijateljice koje odrastaju u miješanim obiteljima u siromašnom predgrađu Londona. Obje žele biti plesačice, ali samo je Tracey talentirana za ples. Njezina prijateljica, neimenovana pripovjedačica romana u 1. licu, u svemu slijedi Tracey kao uzor, ali u biti ima jasno definirane stavove. To blisko i zamršeno prijateljstvo naglo se prekida u njihovim dvadesetima, ali oblikuje ih za cijeli život. Tracey uspijeva doći do pozornice, no završava ondje gdje je i počela, dok njezina prijateljica postaje osobna pomoćnica pop-zvijezde i iz prve ruke saznaje kako živi onaj mali postotak privilegiranih. Kad pjevačicu obuzmu filantropske ambicije, priča se iz Londona i New Yorka premješta u zapadnu Afriku gdje ona gradi školu za djevojčice. Tamo turisti dolaze razgledavati nekadašnja skupljališta robova, a tamošnji stanovnici riskiraju život kako bi odande pobjegli u „bolji“ život. U romanu autorica progovara o rasi, klasi i identitetu, pitanjima tko je uspio u životu, a ko ne i koliko je to uopće važno, ali i o prirodi prijateljstva i odnosu majka/kći (izvrstan portret majke pripovjedačice koja od doseljenice s Jamajke postaje zastupnica u britanskom parlamentu). Znalački napisan, ovo je tekst o životu, na trenutke bolan – o bijelima i crnima, bogatima i siromašnima, o našim korijenima i porijeklu te načinima kako nas oni oblikuju i kako s time živjeti, o životnom uspjehu i padu i, na kraju krajeva, o relativnosti svega toga kad napravimo rezime svoga života.
