Horvát
Bukvica je bolno tačna slika i slikâ i prilika življenja pazarskoga. Mi koji smo u onom kraju rođeni i rasli možemo pod zakletvu posvjedočiti da pripovjedač ne dodaje ništa. Njegova je pripovijest takova da nam se čini kako je kuća Kurtanovića naša vlastita. Sve te šamijske ojice, trohe na sofri, kopnjenje groblja i crni mezari na njemu, elementi su jedne stvarnosti do sada književno skoro neobrađene. Te žene sa krajem šamije u uglu usta naše su majke, strpljene i pokrivene, one su zadužene za tišanje života i za red u kući, one prve ustanu a posljednje legnu, i te nema dovoljno jakih riječi da se izrazi divljenje Šarenkapiću za majstorstvo u opisu njihovih uloga. Sandžačko selo, i bihorsko i peštersko i starovlaško i župljansko, našlo je svoga pisca u Ćamilu Sijariću. Šaban je Šarenkapić pisac gradski, i to pazarski, onako kako je Verga pisac sicilijanski. Književnost, za koju je rečeno da je igra ljudskim dušama, dobila je u ovoj knjizi još jednu igru na svom popisu, tegotnu i bolnu, no takvu da u igrača budi ovisnost. Jezik je ono što je u Bukvici najčudesnije. Takvim jezikom, do sada, nije napisana ni jedna knjiga na srpskohrvatskom jezičkom području... Sinan Gudžević
